Kada čujete riječi oblak, računalstvo u oblaku ili pohrana u oblaku, budite bez brige: ništa neće nestati u zraku!
Jednostavno rečeno, kada je nešto u oblaku, to znači da je pohranjeno na poslužiteljima kojima se može pristupiti putem interneta umjesto „lokalno“. Hosting u oblaku (engl. cloud hosting) nudi računalne resurse na zahtjev, uključujući aplikacije, softvere, baze podataka, koji se izvode na tim poslužiteljima, a vrlo često su smješteni u podatkovnim centrima.
Oblak možemo lakše razumjeti s pomoću njegovih pet osnovnih obilježja:
Samoposluga na zahtjev: Korisnici mogu po potrebi pristupiti resursima u oblaku (kao što su snaga procesora, pohrana i mreža) putem sučelja bez ljudske interakcije s davateljem usluga.
Širokopojasni pristup mreži: Pristup tim računalnim resursima u oblaku omogućen je putem mreže standardnim mehanizmima i platformama kao što su mobilni telefoni, tableti, prijenosna računala i radne stanice.
Udruživanje resursa (engl. resource pooling): To je ključ za isplative usluge koje se mogu skalirati. Računalni resursi se dinamično raspodjeljuju i preraspodjeljuju ovisno o potražnji i opslužuju više klijenata.
Brza elastičnost (engl. rapid elasticity): Korisnici mogu pristupiti većem broju resursa kada im zatrebaju te ih mogu smanjiti kada im više ne trebaju jer se resursi elastično pružaju i puštaju u promet.
Usluga po mjeri: Korisnici samo plaćaju ono što koriste ili rezerviraju u hodu. Ako nešto ne koristite, ne morate to platiti. Uporaba resursa se transparentno nadzire, mjeri i izvještava, ovisno o iskoristivosti, kao i kod svakog drugog uslužnog programa.
Računalstvo u oblaku je tehnologija „kao usluga“: koristite udaljene resurse na zahtjev putem otvorenog interneta, možete povećati i smanjiti resurse ovisno o svojim zahtjevima i plaćate za ono što koristite. Ovaj revolucionaran model promijenio je način na koji pristupamo računalnim uslugama, pomogavši organizacijama da fleksibilnije odgovaraju na promjene na tržištu.
Evolucija računalstva u oblaku
Računalstvo u oblaku nastalo je evolucijom tehnologije za pohranu. Računalstvo u oblaku dobilo je naziv po simbolu za oblak koji se često koristi za prikaz interneta u dijagramima toka i drugim dijagramima.
Kod računalstva u oblaku, korisniku uglavnom nije važna lokacija davatelja usluga, hardvera i pozadinskog operativnog sustava.
Za oblak smo prvi puta čuli početkom 2000-ih, ali pojam „računalstvo kao usluga“ postoji još od 1950-ih kada su Unisys (računalo UNIVAC), International Business Machines Corporation (IBM) i druge tvrtke počele proizvoditi velika i skupa računala s procesorima velike snage za velike korporacije i laboratorije za vladina istraživanja. Zbog troška kupnje, upravljanja i održavanja velikih računala, organizacije i institucije nisu mogle priuštiti veliko računalo za svakog korisnika, a udruživanje resursa ili „podjela vremena“ bilo je tek u nastajanju.
Tvrtke su unajmljivale vrijeme provedeno na glavnom računalu. Godine 1959. računalo IBM 1401 iznajmljivalo se za 8000 USD na mjesec (rana IBM računala nisu se prodavala, već su se gotovo uvijek iznajmljivala), a 1964. godine najveće računalo IBM S/360 koštalo je nekoliko milijuna USD.
Uporabom „jednostavnih terminala“ (engl. dumb terminals), čija je jedina svrha bila omogućivanje pristupa velikim računalima, više korisnika moglo je pristupiti istom sloju za pohranu podataka i snazi CPU-a s bilo kojeg terminala.
Virtualna računala
IBM je 1970-ih pustio u promet operativni sustav koji je omogućavao postavljanje više virtualnih sustava ili „virtualnih računala“ (engl. virtual machine, VM) na veliko računalo, čime je dijeljeni pristup velikom računalu prešao na višu razinu. Više jedinstvenih računalnih okolina moglo je funkcionirati na istom fizičkom hardveru.
Da bismo objasnili što je to virtualno računalo, dat ćemo jedan primjer s kojim ste se možda već susreli: pokretanje nekompatibilnog softvera. Prije nekoliko godina, prije nagle pojave aplikacija, softveri napravljeni za Windows, kao što je Microsoft Office, nisu mogli raditi na Mac računalu. Ako ste htjeli koristiti takve aplikacije na Mac računalu, mogli ste s pomoću Apple Bootcampa namijeniti jedan dio svojeg tvrdog diska za instaliranje Windowsa kako biste mogli pokrenuti Office. Tako ste zapravo imali dva računala u jednom, jedno na kojem se koristi Windows i drugo na kojem se koristi Mac OS. Međutim, samo se jedan operativni sustav mogao istovremeno pokrenuti. Dakle, morali ste ponovno pokrenuli Mac računalo da biste prebacili s macOS-a na Windows i obrnuto. Osim toga, postoji i softver koji vam omogućuje da pokrenete oba OS-a istovremeno bez ponovnog pokretanja računala.
Virtualna računala su kao da pokrenete više računala unutar jednog. Svaki korisnik mogao je postaviti potreban operativni sustav na svako virtualno računalo(na primjer, Microsoft Windows, macOS, Linux). Virtualno računalo radilo bi kao da imaju vlastite resurse (memoriju, CPU, tvrde diskove i mrežu), iako su ti resursi bili dijeljeni. Ova pojava, koja se naziva virtualizacija, uvelike je ubrzala brojne važne evolucije koje su se dogodile u komunikacijama i računalstvu. To je ujedno i glavna razvojna tehnologija za računalstvo u oblaku.
Što je najvažnije, ono što se događa na jednom virtualnom računalu ne utječe na druga virtualna računala. Primjerice, ako jedno virtualno računalo postane ugroženo (zarazi se virusom ili zlonamjernim softverom), to ne utječe na druga virtualna računala.
Virtualizacija poslužitelja
Donedavno su fizički hardveri bili vrlo skupi. S povećanjem pristupa internetu i smanjenjem troškova hardvera, više korisnika moglo je priuštiti kupnju vlastitih dediciranih poslužitelja. Da bi troškovi hardvera bili isplativiji, i poslužitelji su virtualizirani s pomoću istih vrsta funkcionalnosti koje je pružao operativni sustav virtualnog računala koji je prethodno objašnjen.
Sada se pojavio drukčiji problem: jedan poslužitelj može biti dobar za osnovne funkcije, ali nije dovoljan da bi pružio potrebne resurse za osobito zahtjevan zadatak. Ova je situacija predstavljala zaokret od razdvajanja skupocjenih poslužitelja kako bi se mogli dijeliti do kombiniranja povoljnih poslužitelja. Tako je nastala „virtualizacija oblaka“.
Dio softvera koji se naziva hipervizor (engl. hypervisor) koji je instaliran na raznim fizičkim poslužiteljima omogućuje vizualni prikaz i raspodjelu resursa kao da se nalaze na jednom fizičkom poslužitelju. Stručnjaci koriste pojmove poput „uslužno računalstvo“ (engl. utility computing) i „računalstvo u oblaku“ kada govore o takvom vizualnom prikazu. U tim okruženjima računalstva u oblaku, povećanje „oblaka“ bilo je jednostavno. Stručnjaci su mogli dodavati nove fizičke poslužitelje u sobu s računalima i konfigurirati ih te bi oni tako postali dio sustava.
Kako su se razvijale tehnologije i hipervizori, tvrtke su htjele omogućiti pogodnosti oblaka korisnicima koji nisu imali vlastite resurse. Korisnici lako mogu rezervirati i otkazati usluge u oblaku, a tvrtke isto tako mogu jednostavno pružati usluge u oblaku da bi ispunili njihove narudžbe. To se sve odvija gotovo u istom trenutku.
Model plaćanja prema potrošnji omogućuje institucijama, tvrtkama i pojedinim razvojnim inženjerima da plaćaju za računalne resurse „kako i kada ih koriste, baš poput jedinica električne energije“. To je ključ suvremenog računalstva u oblaku.
