World Wide Web i internetska revolucija

Revolucija računalnih mreža započela je prije mnogo desetljeća, čak i prije nego što su računala postala javno dostupna i ušla u naše domove. Možda ste čuli za Morseov kod i telegraf? Morseov kod bio je jedan od prvih zajedničkih „protokola“, „standard“ koji je napravljen u svrhu komunikacije s udaljenosti u vremenima telegrafa.

Na isti način, protokoli računalnih mreža razvijali su se malo po malo od vremena , preteče interneta, do našeg sadašnjeg interneta. S ograničene interoperabilnosti i velike raznolikosti konkurentnih komunikacijskih jezika prešli smo na sadašnje jasno definirane i strukturirane protokole (kao što su slojeviti protokoli) i njihovi standardi. Danas imamo referentni model OSI (model za otvoreno povezivanje sustava, engl. ), okvir koji nam pomaže u dizajniranju standardnih protokola i usluga koje slijede specifikacije različitih slojeva.

Načelno, internet je rezultat napora na području standardizacije, koji su doveli do nastanka za zajedničke komunikacijske pristupe.

Sve veća povezivost

Što se sve veći broj mreža međusobno povezivao i postajao dio cijeloga interneta, razmjena podataka i koda također se proširila. Internet se koristio ne samo za komunikaciju putem e-pošte i foruma za čavrljanje, već se sve više koristio i kao infrastruktura za digitalni promet gdje su se podaci i kod također mogli razmjenjivati. Kako su se mreže širile, alati koji su razvijeni na jednom mjestu mogli su se brzo unapređivati, dijeliti i implementirati na drugom mjestu. Zahvaljujući smanjenju cijena za tehnologije koje nude pohranu podataka, kao i povećanju snage računala, administratori sustava mogli su pružiti dodatan prostor za pohranu repozitorijima koji pružaju usluge hostinga s udaljenog mjesta i kojima je omogućen pristup diljem svijeta.

U međuvremenu, znanstvenici iz CERN-a (Europskog vijeća za nuklearna istraživanja), uključujući Tima Berners-Leeja kojega smo spomenuli u prvom poglavlju, stvorili su 1990. godine sustav za pohranu dokumenata i njihovo objavljivanje na internetu, koji se naziva World Wide Web. Ubrzo je postalo jasno da se puni potencijal weba može ostvariti samo ako on postane javno dostupan. Stoga je 1993. godine CERN stavio izvorni kod World Wide Weba na raspolaganje bez plaćanja naknade.

Adresa prvog web-mjesta i web-poslužitelja na svijetu bila je info.cern.ch, kojom je upravljao CERN. Adresa prve web-stranice bila je . Ta je stranica sadržavala poveznice na informacije o samom WWW projektu, uključujući opis hiperteksta, tehničke pojedinosti za izradu web-poslužitelja te kasnije poveznice na druge web-poslužitelje nakon što su postali dostupni.

Web 1.0

Kada su se ljudi bolje upoznali s internetom, počeli su pisati dokumente posebno za objavljivanje na mreži, odnosno, web-stranice. Time je započelo razdoblje onoga što se danas naziva Web 1.0 ili „web samo za čitanje“. Korisnik je bio ograničen samo na čitanje informacija koje su se nalazile na web-stranici, bez mogućnosti komuniciranja ili davanja vlastitog doprinosa web-stranicama. Primjeri Web 1.0 su statična web-mjesta i osobna web-mjesta. Poput novinskih oglasa, poduzeća su mogla postavljati kataloge ili brošure da bi predstavili svoje proizvode na webu, a ljudi su ih mogli čitati i kontaktirati poduzeća. Glavna razlika bila je ta da je web pružao izloženost. Bez geografskih granica, informacije su bile dostupne svima u svakom trenutku. Tehnologija je napredovala kako bi udovoljila novim potrebama, a sigurnost i alati za e-trgovinu bili su glavna obilježja koja su ubrzo dodana.

Osim toga, korisnicima je za pregledavanje weba i interakciju trebao poseban softver. Taj softver naziva se preglednik, a služio je za dohvaćanje informacija s weba. Premda je World Wide Web ujedno bio i prvi web-preglednik, on nije bio prilagođen korisnicima. Uz bolje grafičko sučelje i metodu „usmjeri i klikni“, Mosaic, koji je stavljen na tržište 1993. godine, ubrzo je postao vrlo popularan web-preglednik jer je bio jednostavan za uporabu i time pristupačniji prosječnom korisniku. Ubrzo su uslijedili i drugi web-preglednici prilagođeni korisniku. U to je vrijeme činjenica da postoje pouzdani preglednici prilagođeni korisniku na popularnim računalima imala trenutačan učinak na širenje World Wide Weba.

Ali kako web zapravo funkcionira?

Da bismo razumjeli kako web funkcionira izvan onoga što vidimo kao web-stranice na našim računalima, prvi korak je odnos između klijenta i poslužitelja koji smo spomenuli u prethodnom dijelu. Podsjetimo se, klijenti su računala korisnika koja su povezana s internetom, a poslužitelji su računala koja pohranjuju web-stranice, mjesta ili aplikacije. Osim toga, ovi elementi omogućuju komunikaciju između klijenta i poslužitelja:

• Web-preglednik: Aplikacijski softver na klijentskom računalu koji se koristi za traženje pristupa i čitanje informacija na webu.

• HTTP: Protokol za prijenos hipertekstualnih dokumenata je aplikacijski protokol koji stvara zajednički jezik za klijente i poslužitelje kako bi mogli međusobno razgovarati. Slično tome, HTTPS je protokol gdje se šifrirani HTTP podaci prenose putem sigurne veze.

• URL: Usklađeni lokator sadržaja (engl. Uniform Resource Locator) je jedinstvena adresa koja se koristi za prepoznavanje web-mjesta.

• DNS: Poslužitelji za naziv domene (engl. Domain Name Servers) su poput adresara za web-mjesta. Oni pronalaze sadržaj na internetu. Za pristup bilo kojoj usluzi koja se nalazi na webu, korisnik mora koristiti valjani naziv domene.

• TCP/IP: Protokol za upravljanje prijenosom je komunikacijski protokol između aplikacijskog programa i internetskog protokola ili IP-a, koje smo spomenuli u prethodnom dijelu. TCP omogućuje prijenos informacija u oba smjera, što znači da računalni sustavi koji koriste TCP za komunikaciju mogu istovremeno slati i primati podatke, kao prilikom telefonskog razgovora.

Kretanje po webu, koje se naziva pregledavanje, počinje kada unesemo URL u web-preglednik, na primjer https://minnalearn.com/. Zatim, preglednik ide do DNS poslužitelja kako bi pronašao IP adresu poslužitelja na kojoj se nalazi to web-mjesto.

Preglednik šalje poslužitelju HTTP ili HTTPS zahtjev u obliku poruke, u kojemu ga traži da pošalje kopiju web-mjesta klijentu. Ta poruka, kao i svi drugi podaci koji se šalju između klijenta i poslužitelja, šalje se putem vaše internetske veze s pomoću TCP-a/IP-a.

Ako poslužitelj odobri zahtjev, počet će slati datoteke web-mjesta pregledniku u obliku niza malih paketa informacija koji se nazivaju podatkovni paketi. Preglednik zatim sastavlja pakete u cjelokupnu web-stranicu te vam je prikazuje.

Što morate znati o web-preglednicima?

• Većina preglednika koristi internu predmemoriju (engl. cache) da bi se ubrzalo vrijeme učitavanja za naknadne posjete istoj stranici. Predmemorija je poseban prostor za pohranu za privremene datoteke koje omogućuju brže i učinkovitije pokretanje uređaja, preglednika ili aplikacije.

• Prilikom pregledavanja, vaš preglednik pohranjuje kolačiće (engl. cookies) za povijest pregledavanja koje prima od različitih web-mjesta. Kolačići su mali dijelovi podataka koji sadrže informacije korisne za web-mjesto, kao što su lozinka, osobne postavke, preglednik, IP adresa, datum i vrijeme posjeta itd. Svaki put kada korisnik učita web-mjesto, preglednik šalje natrag kolačić poslužitelju kako bi obavijestio web-mjesto o korisnikovoj prethodnoj aktivnosti. Iako su kolačići i predmemorija dva načina pohrane podataka na klijentovom uređaju, glavna razlika je ta da se kolačići koriste za pohranu informacija u svrhu praćenja različitih obilježja povezanih s korisnikom, dok se predmemorija koristi za brže učitavanje web-stranica.

• Nemojte miješati preglednike i tražilice! To su posve različite stvari. Tražilica je softverski program koji pretražuje informacije na internetu na temelju ključnih riječi koje korisnik utipka. Preglednik koristite za pristup informacijama na internetu, a tražilicu za to da vas usmjeri prema web-mjestu koje je povezano s riječima koje ste utipkali. Danas se nudi velik izbor preglednika, ali najčešće se koriste Google Chrome, Mozilla Firefox, Microsoft Edge i Apple Safari. Da biste mogli koristiti tražilicu zapravo vam je potreban preglednik. Primjeri tražilica su Google, Bing, Yahoo, Baidu, Duckduckgo i mnogi drugi.

Kako funkcionira tražilica?

Tražilice koriste automatizirane računalne programe koji pregledavaju internet, a nazivaju se „web-gmizavci“ ili „pauci“ (engl web crawlers ili spiders). Oni služe za stvaranje kopije svih web-stranica koje su posjetili. Kada pauk posjeti, pregleda i razvrsta stranicu, tražilica može indeksirati stranice za stvaranje popisa web-mjesta koji omogućuju brže pretrage. Pauk će nastaviti pretraživati radi indeksiranja od jednog mjesta do drugog, što znači da indeks tražilice postaje sveobuhvatniji i snažniji. Korisnik unosi ključnu riječ u tražilicu, a tražilica zatim sortira milijune stranica u svojoj bazi podataka da bi pronašla podudaranje s tom specifičnom ključnom riječi. Tražilica potom prikazuje rezultate prema vašoj ključnoj riječi poredane po važnosti.

Unapređenja različitih tehnologija koje se koriste na webu čak su dodatno pojednostavila uporabu tražilica. Ubrzo su postale uvriježene te su odmah privukle brojne korisnike na web. U 1990-ima trgovina se preselila na mrežu, a prva prodaja putem stranice „Echo Bay“, koja je kasnije postala eBay, izvršena je 1995. godine. Amazon.com pokrenut je 1995. godine. Davatelji internetskih usluga ubrzano su se razvijali kako bi zadovoljili ogromnu potražnju za poslužiteljima koji povezuju ljude s internetom.

Iako je većina ljudi koji su radili na osobnim računalima koristila modemske veze za povezivanje s internetom, što je zahtijevalo telefonsku liniju za rad, što znači da nije bilo moguće istovremeno povezivanje na internet i uspostavljanje poziva. Takve veze bile su spore, preuzimanje datoteke često je bio dugotrajan proces, a mrežni prijenos glazbe ili videozapisa strujanjem nije bio moguć.

Prednost širokopojasne i bežične mreže

Pojavom širokopojasnih tehnologija promijenilo se dotadašnji doživljaj pregledavanja weba. Širokopojasna veza, odnosno veza „široke propusnosti“, pružala je bržu, stalnu, dvosmjernu vezu velikog kapaciteta između krajnjeg korisnika i davatelja pristupa mreži. Izum širokopojasnih mreža značio je da su ljudi mogli preuzimati datoteke, pjesme, TV serije i filmove na većim brzinama. Tako je nastao cijeli jedan novi svijet u internetskim medijima. Do početka 2000-ih milijuni domova i ureda bili su povezani s mrežom putem širokopojasne veze dvadeset i četiri sata dnevno.

Istovremeno je uveden bežični internet, koji je ubrzo postao uobičajen. Zamijenio je Ethernet kablove koji su se morali fizički priključiti u računalo da bi mogli funkcionirati. Bežični internet uskoro je prihvaćen na mnogim mjestima, kao što su kafići, maloprodajne trgovine i uredi.

Mobilna širokopojasna veza

Usporedno, napredak tehnologija mobilne širokopojasne veze, koji je omogućio veće brzine interneta, pridonio je rastućoj popularnosti mobilnih telefona.

• Prvi bežični pristup internetu postao je dostupan 1991. godine u sklopu druge generacije (2G) tehnologije mobilnih telefona.

• Veće brzine omogućene su 2001. i 2006. godine kada je postala dostupna treća generacija (3G). To je promijenilo tijek bežičnih komunikacijskih sustava, jer su se uz usluge upućivanja govornih poziva i slanja SMS poruka povećale i mogućnosti prijenosa podataka, što je dovelo do razvoja novih usluga, kao što su videokonferencije, prijenos videozapisa strujanjem i protokol za internetski prijenos glasa (npr. Skype). Zatim je došlo do naglog razvoja pametnih telefona na tržištu mobilnih telefona, što je privuklo više klijenata na korištenje interneta.

• Četvrta generacija (4G) tehnologije širokopojasne mobilne mreže uvedena je 2009. godine. Nudila je brz pristup mobilnoj mreži koji je omogućavao usluge igranja igara, mobilni TV visoke definicije, videokonferencije, pa čak i 3D televiziju.

• Očekuje se da će sljedeća generacija tehnologije mobilne mreže, 5G, promijeniti način na koji ljudi žive i rade. Bit će brža i moći će prihvatiti više povezanih uređaja od postojeće 4G mreže. Ta poboljšanja omogućit će niz novih vrsta tehnoloških proizvoda. 5G mreže uvedene su 2018. godine na različitim područjima u svijetu te su još uvijek u povojima.

Uz dostupne tehnologije uspostavljene za omogućavanje brže povezivosti većeg kapaciteta, internet se vrlo brzo pretvorio iz nacionalne infrastrukturne mreže u svjetski fenomen. Međutim, ključni aspekt koji je omogućio revoluciju interneta je pristupačnost.

Pristupačnost se odnosi na dostupnost tehnologija koje omogućuju korisnicima povezivanje na internet. S jedne strane, pristupačnost se utvrđuje geografskom pokrivenošću tehničkih infrastruktura koje pružaju mrežnu povezivost, a s druge strane, potrebni resursi (financije i znanje) utječu na pristup korisnika internetu.

U sljedećem dijelu istražit ćemo kako su kombinacija interneta i pristupačnosti weba oblikovali svijet u kojem danas živimo.